Velološinjski pomorci su generacijama s puno ljubavi i pobožnosti darivali svoju župnu crkvu vrijednim crkvenim inventarom. Među njima se ističe kapetan Gašpar Kraljeta (Gaspare Craglietto), u svoje vrijeme poznat u Veneciji kao veliki ljubitelj umjetnosti i strastveni kolekcionar. On je župnoj crkvi između ostaloga poklonio mramorni oltar sv. Ivana s ljupkom rokoko skulpturom Gospe Ružarice, rad G. Bonazza s kraja 17. stoljeća, i posebno vrijednu sliku «Bogorodice sa svecima» Bartolomea Vivarinija iz 1475. godine. Crkva je spomenik slave velološinjskih pomoraca, ali i njihovo posljednje počivalište. U samoj crkvi i uokolo nje tijekom stoljeća pokopani su brojni Petrine, Raguzini, Budinići, Leve, Busanići i dr. Mnogima je tek more bilo «plavim grobom».
Crkva je građena od 1767. do 1774. godine prema nacrtima mletačkog arhitekta Berenga. Klasicistički smirene vanjšine, crkva je iznutra kasnobarokno raskošna i razigrana. Sama konstrukcija crkvene lađe s plitkim bočnim nišama i razvučenim koritastim svodom te smještaj pjevališta s orguljama u polukružnu apsidu dubokog svetišta daju ovoj crkvi akustiku i ugođaj koncertne dvorane. Orgulje su rad znamenitog mletačkog majstora Gaetana Callida iz 1782., a štukature s prikazima glazbenih instrumenata izradio je švicarski majstor Clemente Somazzi. Po narudžbi je rađen i reljef na glavnom oltaru s prikazom „Večere u Emausu“ (Gasparo Albertini iz Pirana, 18. st.) u koji je uklopljena genre-scena velološinjske kuhinje.
Veličinom i raskošnim enterijerom dostojna naslova katedrale, ona je to nakratko zaista i bila. Naime, posljednji osorski biskup Rakamarić koji je crkvu i posvetio 1809. godine, veći dio svog stolovanja (1802. - 1815.) proveo je u Velom Lošinju.
(Velološinjski pomorci su generacijama s puno ljubavi i pobožnosti darivali svoju župnu crkvu vrijednim crkvenim inventarom...)