Susak

0
Rate this post

Susak je otok jedinstven po svom nastanku i izgledu. Debele slojeve velikog žućkastog pijeska drevni su vjetrovi raznijeli na sedimentnu stijenu, a ljudi su oduvijek uzgajali trsku oko svojih poljoprivrednih imanja, čije podrijetlo prodire duboko u zemlju u potrazi za vodom i čuva je od raspadanja. Otok se iznimno rano pojavio na nautičkim kartama, prvo pod rimskim imenom Sansacus ili Sansegus, koje najvjerojatnije potječe od “sampsychon” (grčki – majeron), a odatle je i hrvatsko ime Susak. Otok se prvi put spominje u pisanim izvorima sredinom 9. stoljeća, kada se u blizini njega dogodio problem između Saracena i Mlečana.

Većina stanovnika Suska živjela je nakon završetka Drugoga svjetskog rata. Svjetski ratovi. Došlo je do masovnog iseljavanja u Sjedinjene Države 1960-ih. Procjenjuje se da danas u Americi živi više od 2500 Suschana, uglavnom u državi New Jacket. S obzirom da se 1985. godine na Susku obilježava Dan iseljenika, posljednje nedjelje u srpnju.
Prvo naselje, Gornje selo (Zgornja vas), produktivno je poboljšano u rimsko doba, dok je Donje selo (Spodnja vas) izgrađeno kasnije u luci, u vrijeme najboljeg procvata vinogradarstva krajem 19. stoljeća. Zbog svoje izoliranosti od raznih drugih otoka, Susak je sačuvao svoj starinski jezik (osiguran je kao pokretno društveno naslijeđe), jedinstvene krojeve i zadivljujuće nošnje.

OPREMITI

Kultura ženskog odijevanja na otoku Susku vrlo je dobro vođena, a razumijemo i nekoliko varijacija koje se odnose na različite dobi i različite događaje. Za stariju varijaciju susačkog ruha t. i. poslije susacka karakteriziraju bijela pamučna košulja (košulja), zatvorena oko vrata, prsluk – poprsje, kojim zatežemo i naglašavamo središnji dio, nakon toga bravaruol (brada) od prsa do srednjeg presjeka. Od struka prema dolje tijelo je prekriveno crnim ili sjajnim kamisolom (crni ili svjetlucavi kamisol ili tipično odijelo), koji je vrlo skupljen i sadrži čak 7 polupamučnih završnih proizvoda. Donja majica je bijele boje i ima isti kroj kao i gornja. Donja suknja ili grimizni ručnik je uži, crvene boje te bogato obogaćen čipkom i također živim mašnama. Pri plesu se diže gornja kamizota, a do izražaja dolazi grimizni ručnik. Najviše donjeg rublja je mudande (donje rublje) ukrašeno vezicom. Na nogama su pletene vunene čarape (čarape), koje su u nekim slučajevima bile crvene, kao i raznobojne platnene čarape, papuče ili tečajevi (razne vrste obuće). Frizure su također posebne. Kosa se češlja kako bi se uvjerilo da ima križ u sredini, srednja dva pramena su uvijena – t. i. rica -, a također objesiti za lice. Od ostatka kose naprave punđu, koju zatim prekriju u obliku torte – t. i. kokum – kao i preko njega se stavlja facuol ili crvena ili tamnija marama s kockastim uzorkom. Malo prilagođenu, ali i lakšu varijantu sušačkog outfita i danas nosi nekoliko starijih djevojaka na otoku.

Druga, novija verzija zove se po Lošinju i razvijena je po lošinjskoj modi krajem 18. stoljeća. Nosile su ga djevojke u svečanim prilikama, a jedan od najluksuznijih tipova ovog outfita su sprave za svadbene svečanosti. Sastoji se od ružičaste svilene bluze, kićanke bogato ukrašene na prsima, gornjem dijelu leđa i rukavima s raznobojnim vrpcama, pertlama, metalnim nitima i staklenim zrncima. Kamizot od flisa (kamizot s naborima) je također ružičaste boje, s pregačom, tarvijerslicom, izrađenom od ružičaste svile, kao i širokim obrubom, naglašenim na isti način kao i poprsje/rukavi slavlja. Ispod su stavili 3 reducirana krila, jako uštirkana (incolana) i također pojačana golemim naborom u smanjenom dijelu. Ispod, također, imamo tkaninu rakamana, koja je uža, ali i bogatije ukrašena nego u sušačkoj šibici. Najpristupačniji sloj odjeće je opet mudan na vezanje. Na nogama se nose ružičaste čarape, a također i kožne cipele. Nove mladenke nose krunu za svadbeno slavlje na glavi – jirlando i vijel. Posljednje vjenčanje u konvencionalnoj zabavi bilo je na Susku 1980. godine! Premda je sušačka nošnja prepoznatljiva po izrazito kratkim suknjama – minicama, takvo se smanjivanje dogodilo tek 20-ih godina 20. stoljeća kao i opijanje gradskog stila, a sve do nakon toga ženske kamizole bile su dugačke do središta mača.

EKONOMIJA

Do sredine 18. stoljeća na Susku je vladala kombinirana gospodarska klima: počevši od žitarica (uzgoj žitarica, ječma, graha i dr.), potom vinogradarstvo, razmnožavanje ovaca, pa i ribarstvo. U takvoj gospodarskoj klimi, Susak se financijski etablirao brže od Velog, a također i od Malog Lošinja, a i količina crkvenih poreza koju je Susak platio 1650. godine iznosila je 400 mletačkih lira (isto kao i u Unijama), dok je Lošinj platio samo 320 lira. O nekadašnjoj intenzivnoj proizvodnji žita dodatno svjedoči i veličina zajedničkog gumna, koje se nalazilo na mjestu današnje velike cisterne u Gornjem selu, kao i na kojem se vršilo žito (udarano cjepačima).

Kasnije, krajem 18. i u 19. stoljeću, na Susku se, paralelno s financijskim napretkom Lošinja, razvija vinogradarstvo i ribarstvo, a nestaje žitarica i reprodukcija janjetine. Maslina kao biljka na Susku nikada nije proširena zbog neprikladnih zaprljanja.
Uzgoj Susa je poseban po zanimljivostima: na otoku nema stoke u funkciji (volovi, magarci), kola, plugovi, a također i plugovi, sve se radi ručno kao i ručnim alatom, a sav teret se dovozi od strane samih pojedinaca (muškarci na leđima, dame na glavi). Standardna naprava je četvrtasta motika sa kratkom ručkom, kojom su kopali zemlju i trsku te sačuvali balkone za trsku, staze i nagibe (tanke prolaze usječene u pijesak).

Kada su se Suščani krajem 18. stoljeća prešli isključivo na proizvodnju crnog vina, ali i na ribarstvo, morali su stalno uvoziti sve ostale potrebne sitnice. Svaki je Susačan bio i potpuno privatni gospodarstvenik, ali je istovremeno bio i vinogradar i ribar, moreplovac, trgovac i trgovac i veletrgovac i trgovac. Svoje grožđe, bijelo vino i slanu ribu samostalno je prevozio čamcem na jedra i vesla (prvi brodski motor pojavio se na Susku 1929. godine), a putovao je i na obližnje kopno ili Cres, Lošinj kao i Istru, gdje je prodano ili planirano na drugima. proizvoda. Tako je za kvintal grožđa (100 kg) mogao dobiti 6 kg janjećeg sira, 10 litara maslinovog ulja, 4 kvintala drva ili 5 kg vune.

Sve do sredine 19. stoljeća na Susku su dominirale feudalne veze, jer je Susak, kao i susjedni otoci Ilovik i Unije, najprije borba Osorske, a kasnije i Krške biskupije. Slijedom toga, Sužani su trebali plaćati 3. (u 19. stoljeću četvrtinu) 100% prirodnog povrata mošta, žitarica, graha itd. Osorskoj biskupiji. plaćaju prema “glavama” u obitelji) i riba dvadeseti, plaćaju svi vlasnici ribarskih mreža plivarica. Sve je to bilo vrlo teško breme za ionako siromašni otok (svaki 3. ili 4. dan sušanci su pomagali biskupu!), pa nije neočekivano da su ljubitelji crkvenog poreza bili iznimno neomiljeni. Posebno ga je prezirao brat i sestra dijecezana, to je bilo bešćutno jedno oko, a koje su Susani dodatno spominjali u svojim molitvama:

  • Od nevolje, gladi i bitke
  • a biskupov slijepi brat
  • zaštiti nas gospodine!!

Otok je svakodnevno povezan rutinskom brodskom linijom s Malim Lošinjem, a katamaranom s Rijekom.

ELEKTRONIKA